Obitelj Šoštarić

[You must be registered and logged in to see this image.]




KAKO BEZ STANA, POSLA, VEŠ-MAŠINE, NIKOLINA I JOSIP ŠOŠTARIĆ PREHRANE PETERO DJECE?





Tridesetogodišnja Nikolina i njezin 26-godišnji suprug Josip Šoštarić podižu petero male djece: Benjamina (11), Valeriju (9), Gabriela (7), Emily (4) te sedmomjesečnog Samuela. U braku su dvije godine i samo najmlađi Samuel je njihovo zajedničko dijete, dok su preostali mališani iz Nikolininih prijašnjih brakova u kojima je prošla sve osim poštovanja i pažnje. Ta su iskustva bila nastavak muke koja je započela još u djetinjstvu:
- S rodnom obitelji iz Male Subotice trenutno nemam kontakata. Majka i otac davno su se razveli, a sva nezadovoljstva i strahove u djetinjstvu zaključavala sam duboko u sebi. Kao srednjoškolka sam se, naizgled iz čistog mira, znala srušiti te su liječnici posumnjali na epilepsiju. Nakon brojnih pretraga, nisu je dokazali te su zaključili da je uzrok takvih napada u mojoj psihi opterećenoj nezadovoljstvom i strahovima. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja, zbog boravka u bolnici, dugo sam izbivala s nastave te me majka, kad mi je bilo 16 godina, ispisala iz škole. Pohađala sam cvjećarski smjer u Gospodarskoj školi u kojoj su mi profesori pružali podršku i pokušali moju majku odgovoriti od tog čina. Ali, njezin odgovor bio je da sam joj “preskupa”. Sa 16 godina života odlazim baki u Njemačku u kojoj sam se prehranjivala radeći fizičke poslove. Potom sam ušla u prvi brak iz kojeg sam pobjegla kad su batine počela dobivati i moja djeca. Ne znam ni kako sam iznijela trudnoće s obzirom da sam znala dobiti gadne batine i u visokoj trudnoći. Drugog supruga, s kojim imam četverogodišnju kćerku, napustila sam zbog njegovog preljuba. Prije dvije godine upoznala sam Josipa i - našla mir. Tek sad sam naučila što znači živjeti u slozi, ljubavi i razumijevanju. Nakon što je Josip ostao bez posla, jedini problem koji nas muči je što nam dječji doplatak i socijalna pomoć nisu dovoljni da prehranimo petero djece. Kad platimo najamninu i režije, ne ostaje nam dovoljno za hranu, ispričala nam je Nikolina Šoštarić.
I Josipove mlade godine bremenite su sivilom. Odrastao je u Žiškovcu, u skromnoj, mnogočlanoj obitelji. Školovao se za montera strojeva i konstrukcija, no, kasnije se prekvalificirao za soboslikara. Uspio je skupiti tek 3 godine radnog staža prije nego što je ostao bez posla. Prvi je put postao otac u vrlo mladoj dobi:
- Imao sam djevojku koja je, nažalost, umrla od predoziranja drogom ubrzo nakon rođenja našeg djeteta kojem je sada pet godina. Nisam se znao nositi s problemom njezine ovisnosti, niti sam tada shvaćao kakvo je to zlo, pa smo se razišli i prije nego se dijete rodilo. S djetetom, koje odrasta u obitelji svoje pokojne majke, nedavno sam počeo redovito kontaktirati, uz podršku stručnjaka iz Centra za socijalnu skrb. Mir sam pronašao uz Nikolinu koju sam upoznao prije dvije godine. Nije me uplašilo što je imala četvero male djece. Odrastao sam u velikoj obitelji i to mi je normalno. Nas smo dvoje jedno u drugom i u djeci pronašli smisao i sreću, priča Josip.
Na samom početku braka Nikolina i Josip iznajmili su stan u Čakovcu, no, ubrzo, Josip ostaje bez posla:
- Gazda se uplašio da mu nećemo moći plaćati te nas je s četvero male djece izbacio na ulicu. Bilo je to u studenome 2012., oko 22 sata. Tvrdio je da smo mu ostali dužni 1.600 kuna za režije, što nije istina, te nam je zbog toga oduzeo stroj za pranje rublja. Otada perem na ruke jer nemamo novca za drugu veš-mašinu. Josip mi često pomaže i u tim poslovima zato što sam alergična na deterdžente, od kojih mi se otvaraju rane na rukama. Jedva smo tada uspjeli pronaći smještaj koji možemo platiti, u ovoj kući u Mihovljanu u kojoj sada živimo. Nažalost, kuća je na prodaju i svakog se trenutka može dogoditi da moramo iseliti. No, to je tek dio našeg problema. Mjesečno živimo od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Dok platimo najamninu (1.400 kuna) i režije te kupimo najosnovnije potrepštine za djecu, ne ostaje nam dovoljno za hranu. Pomoć smo potražili u Gradu Čakovcu, u nadi da će nam moći iznajmiti stan uz povlaštenu stanarinu. To bi nas spasilo. Naviknuti smo na malo, kaže Nikolina.
MESO JEDNOM MJESEČNO
Hrana je u ovom domu jednolična, ali začinjena osmijehom.
- Najčešće jedemo tjesetinu i rižu jer je to najjeftinije. Ponekad grah ili krumpir. Meso i voće - samo jednom mjesečno, kaže Nikolina.
Bračni par Šoštarić od jeseni će imati još jednog - trećeg, školarca, što je dodatan razlog da im se pomogne. Starija djeca su već tri puta mijenjala školu:
- Uz Josipovu podršku, život mi konačno liči na život: svakodevno vodi Benjamina i Valeriju do škole (III. OŠ Čakovec) jer je preopasno da se u toj dobi sami kreću prometnicama i prelaze tu preveliku udaljenost. Uz to, svaki drugi dan ode u Ivanovec u kojem kupujemo mlijeko. Domaće je mlijeko kvalitetnije, a jeftinije, dodaje Nikolina.
- Nije mi to nikakvo opterećenje. Stavim njihove torbe na bicikl i nas troje, polako, pješice, za 45 minuta stignemo do škole. Tako i nazad, kaže Josip i dodaje da mu je od svih teških trenutaka posljednjih godina najteže palo kad se izjalovilo obećano preseljenje u stan u vlasništvu Grada Čakovca.
- U Grad Čakovec predao sam molbu s dokumentacijom Centra za socijalnu skrb i rečeno mi je da ćemo do kraja siječnja useliti u stan od 80 kvadratnih metara u Ul. Ante Starčevića, u Čakovcu. Bio sam na pragu rješenja problema. Međutim, kad je obećani datum došao i prošao, jednostavno su mi rekli da je netko drugi ušao u taj stan i da mi do daljnjega ne mogu pomoći. Otad sam pred nepremostivom barijerom, kaže Josip.