Bolesno zdravstvo od kojeg zdravi postaju bolesni

Bem ih da ih bem.
Ti nisu normalni.
U veljači sam išla doktorki po uputnicu za okulistu, veljača je drugi mjesec u godini. Ma je, šta ja cendram i dramim - uputnicu sam dobila u roku pol minute - ajd, doktorki tipkanje ne ide, ali dok smo se ispozajebavale na moj i njen račun i nasmijale ko kravetine, pisač je uputnicu izbacio dok si reko žlj. I onda sam ju ja pograbila, nakon što ju je sestra obradila i zdimila s njom u bolničku specijalističku ambulantu u Čakovec da se upišem za prijem.
Upisali su me - za kolovoz, mislim da je četrnaesti, ali neubij me ak sam sigurna, jer jeboje i uputnice - nema je. Nestala je ko da je u zemlju propala, jeboje, ko da je nikada nisam dobila.
pa kako ne bi nestala, pa tko normalan ima doma uputnicu šest mjeseci, u pizdu materinu, i još k tome pamti da mora za šest mjeseci ići kaj mu pogleedaju oke. Bi se ja pičku materinu bila zmislila da neki dan nisam Međimurje kupila i ništ nisam vidjela bez naočala pročitati. Onda mi je blijesnulo - OKULISTA!!!! Kad????? Sad negdje, gdje je uputnica da vidim. U materini, eto gdje je. Danas sam sve prevrnula - blesača sam iskala i ispod tv gdje znam sto posto da je nema, i na svim policama, i u svim ladicama, i na tajnom mjestu - sam našla? Aha, ono kaj je nepristojno reći sam našla, pa ti idioti nisu normalni, naručiti za šest mjeseci. Bolesnici jebeni. U mozak i u sustav.

Našla sam!!! I uputnicu i naruđbeni list!
Znala sam ja da je to negdje krajem prve polovice osmog mjeseca, hehe.......bedaki, tko bi pamtio šest mjeseci da je bolestan - za to vrijeme čovjek ozdravi.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Bila!!!!
Tra-la.la-la-laaaaa........naočale bum nove dobilaaaa.......sad budem uzela plavi okvir. Široki. Valjda imaju.Ili zeleni.

Sam, meni sad nešt nije jasno - pa pred par godina sam ja imala +2, kak sad opet imam +2, a ove naočale mi više ne pašu.
Kaj bu to sada s toga?

Vidjet ćemo kada dobijem nove naočale, sutra idem - kak se zovu oni di se uzimaju naočale?

Grobari, kad k njima dojdes vise ti nikaj netreba pa ni naocale,,,

I zamisli ti ovo - ja dođem tamo u pol jedanaest, tako sam naručena bila, i čekam sat vremena. Ajd, dobro - ali, bila sam posljednji pacijent, a piše da je radno vrijeme do četrnaest. U dvanaest sam ja bila gotova - i prije, ali sam desetak minuta čekala na šalteru opet. I gle ovu nelogičnost - šest mjeseci je čekanja na listi, a u dvanaest više nema pacijenaata. Rade tri doktora u tri ordinacije. Još bi svaki mogao uzeti šest, sedam pacijenata. Dakle, dvadesetak dnevno. Puta dvadeset radnih dana u mjesecu.
Umjesti da uvedu i popodnevnu smijenu, kada bii zaposleni bez gubitka radnog dana mogli obaviti pregled, ne odrađuje se niti prijepodnevna do kraja radnog vremena. A lista čekanja šest mjeseci.

postoji jedan dobar razlog zašto je to tako , HZZO plača određen broj pregleda tj zahvata dnevno .
Uputnica nije papir na kojem piše kada i kamo moraš ić , uputnica je sredstvo plačanja , to je jednostavno rečeno ček ..Bolnica taj ček tj uputnicu prosljede HZZO-u i za to dobiju novac ...

Radi se o svojevrsnom balansu , kad bi bolnice ili ambulante imale slobodu radile bi kao na traci , pretvorili bi se u zgrade za oduzimanje uputnica pacjentima i prosleđivanju u HZZo , bolncie su kao hoteli , ako su kreveti puni HZZO to plača ..sječate se pomočnih kreveta na hodnicima ...i tak ..

Sve je to ok, ali šta je sa ljudima kojima je pregled hitan. Ja sam mogla čekati još toliko, imam stare naočale, jest da se oči malo muče, ali moglo se još istrpjeti. Ali kako će netko kome je hitno dočekati pregled, kome zdravlje drastično propadfa zbog dugotrajnog čekanja. Prekomjerni broj uputnica se rješava u opčoj ambulanti, kod obiteljskog liječnika. On mora znati ima li ili nema indikacija za specijalističko liječenje, i njemu se mora vjerovati - dakle, svaka uputnica je karta za spašavanje zdravlja i nema je nitko pravo tretirati kao gubitak zdravstvenog novca. Ako je dobiješ, u najkraćem mogućerm vremenu moraš dobiti uslugu. A štednju si nek oni naprave na drugi način - konkretno, osobno mi je pred dvije godine liječnica specijalist rekla da Čakovečka bolnica ima već dvije godine najnoviji laser za liječenje oka ali ga ne koriste jer kao u bolnici ne postoji slobodna prostorija gdje bi ga smijestili. A pola odjela ortopedije ju zatvoreno, ima osam praznih soba koje se uopće ne koriste. Pa oni šalju pacijente u Medikol ili u Zagreb na liječenje.
Vrag mi nije dao mira pa sam to prenjela jednom županijskom viječniku koji je to pitanje postavio na županijskom vijeću. Jer Županija je vlasnik bolnice. Evo su našli prostoriju. Nekome sam izmakla dobru pinku iz đepa, jer nitko normalan neće pomisliti da je bolnički laser bio blokiran bez nečije osobne koristi.

bolnice tj zdravstvo bome i farmaceutska industrija nije kako to odjekuje na ovim prostorima besplatno ..štoviše razvijanjem kapitalizma te dvije grane postale su prave industrije .

Nebi vjerovala , još uvjek postoji velik broj ljudi koje traže uputnicu za estecku korekciju nosa ili ugradnju inplantata u grudi , to ti samo govori što , kako i zašto ljudi doživljavaju zdravstvo .


Reda neće biti sve dok se neće znati kaj koliko košta i tko plača .

Liste čekanja direktno pogoduju privatnim klinikama i ambulantama , ako hočeš platiti sutra si na svakom pregledu ...tko da više izgura i onog tko je platio manje .
da li je to pošteno? ..... stvarno ,da li je to pošteno ?

Pa naravno da nije besplatno.Ali ga financiramo svi mi hrvati. Sad, idu li ti novci samo iz HZZO buđeta ili i iz državne kase zbog HZZ nedostatnog buđeta krajnje je nevažno. Sve su to novci RH - dakle naši. Nitko nam ništa ne poklanja besplatno, sve mi sami plačamo. Sad, to što je jedan mimistar sa premijerom bio "pametan" pa smanjio doprinose za zdravstvo za dva posto kako bi poslodavcima pogodovao je politička odluka koja je za posljedicu dovela do toga da ljudi ne mogu dobiti uslugu za koju cijeloga života izdvajaju, kako bi je, kada ju zatrebaju mogli dobiti.
Čovjek do svoje četerdesete , pedesete, zapravo i ne treba nešto puno od lječničke skrbi, ali je za tih dvadesetak - tridesetak godina fino izdvajao dio svojeg novca za zdravstvo. E, sada kada dođe u godine kada mu to treba, sada to košta. I nek si plati sam, ili nek čeka na liječenje dok ne krepa. E pa ne bude išlo.
Zbog neorganiziranosti, traljavosti i provizija se događa sve ovo što se događa. I neodgovornosti, naravno. Javno je jedan radiolog rekao - pokvario se aparat, sitnica neka - zamjenski dio je koštao dvijestotinjak kuna. Bolnica ga je platila dvanaest i i pol tisuća jer ga je smio zamijeniti samo ovlašteni serviser sa kojim su imali ugovor, iako aparat već odavno nije bio pod garancijom. A on je službeno imao takvu cijenu.

Da, radi se možda nešto što nema veze sa zdravljem, ali sigurno ne u tolikoj mjeri da bi to ugrozilo financijski zdravstveni sustav. Ugrožavaju ga cijene koje su nerealne za usluge kao i nerealno visoke cijene lijekova. A cijene ugovara i odobrava ministarstvo zdravstva.
I tu imam osobni primjer - kutija od dvadeset tableta za cirkulaciju kod nas je bila trideset osam osam kuna. Te iste tablete, istog naziva i istog proizvođača, isti dizajn kutije, ali pakiranje od sto tableta u Mađarskoj četerdeset dvije kune. Zašto?
Nijedan lijek ne dođe na police ljekarnii dok iz ministarstva ne dobije zeleno svijetlo i ono ne potvrdi cijenu po kojoj će se prodavati.

I šta bismo sada trebali - gledati te liste čekanja i pomiriti se sa njima, ili izabrati američku opciju - kada si bolestan, uzmi kredit za bolničke troškove ili prodaj kuću, svu imovinu i moli boga da liječenje uspije.
Pa najviše američkih beskučnika su beskučnici upravo zato što oboljeli, a htjeli su živjeti.


Eto, i zato sam ja čekala šest mjeseci na pregled - za dvijesto kuna sam mogla otići u privatnu ambulantu, naočale ionak moram platiti - ali neću privatniku iz principa. Baš zato što nas se tjera i prisiljava da idemo, zato što većina tih privatnika radi i u javnom zdravstvu i svojim privatnim ordinacijama.

I zato, ja, kada sam bolesna, mene ne zanima koliko to košta. Ja hoću liječenje. Prije trideset i pet godina, kada sam bila mlada i zdrava, ja sam pristala izdvajati novac za zdravstvo uz opciju da možda nikada u životu neću ništa za njega dobiti. Na vlasti je da se pobrine da to liječenje koje mi je potrebno dobijem po realnoj cijeni, a ako ono što izdvajam nije dovoljno, neka izračunaju koliko bude dovoljno i sukladnoo tome mi reknu - mala, nije dovoljno tristo kuna mjesečno - daj četristo. Dati ću. Ali neka mi nitko ne rekne kada meni ili mome susjedu treba spašavati život - je, nema zdravstvo novaca. Jer to, što ga nema, ako ga nema, nisam ja kriva. Ja sam im ga dala unaprijed.