Prokletstvo sistema u kojem živimo

Gledala ja danas letke koje nam ostavljaju u sandučićima, i vidim ima nekih dobrih popusta, a rekoh mužu - ajmo, običi ćemo ih sve, pa uzeti ono što vrijedi.
I otišli od jednog do drugog - svi su u krugu nekih petstotinjak metara, dođemo do trećeg, kad tamo ispred vratiju stoji jedan mladi čovjek, rane četerdesete, ispred njega kutija, oko vrata na uzici transparent - "Pomozite mi da prehranim dvoje djece i omogučim im da idu u školu........" Prekapam po novčaniku, ali uskoči muž i da mu neke novce, ušli smo u dučan, i ja obilazim, a muž stoji na mjestu. Priđem mu bliže, a on šmrca - vidjela sam ja odmah izraz face, oči vlažne - pitam - šta je. Ne može zaboraviti čovjeka vani......
O Gospode Bože - veli on, dokle će se Sanadere, Mamiće, Bandiće puštati iz zatvora, a ljudi prose da mogu preživjeti dan.
Popričali smo malo kada smo izašli - veli čovjek - zaradi on ponekada nešto, ali nije dovoljno. Iz Zagreba je, kaže, došao je ovamo, ima tu u Međimurju neke rođake, ali se nada da ga neće vidjeti.
Gorčina se nije smanjila ni kada smo stigli kući. Nikada u takvoj tišini nismo prevalili tih sedam kilometara do kuće.

Bolje da si stavila naslov, "prokletstvo vremena........." jer vrijeme je proizvelo ovaj sistem. Kod vas je opet donekle dobro, ima države bar nešto, al kod nas, katastrofa. Sad se javno traži novac, gdje god se okreneš na javnim mjestima postavljene su kutije sa nekim volonterima koji mole da se pomogne za liječenje, ovog, onog. U trgovački centar nemožeš ući od tih. Nekažem da tim osobama netreba novac, za liječenje, ali ima i jedan broj manipulatora, koji love u mutnom.Baci se poneka metalna, al bem ga treba mi golema svotica da svima dam, a oni koji imaju, koji su sve ovo stvorili, plave na ime njih. A da nespominjem ove koji kucaju na vrata, ponudi im hranu neće, a novce hoće, i ja volim novce, možda zato što ih nemam.

Bili sinoć moji gosti - odlučili su ne prespavati, vratili se u zg, ali smo malo popričali. I ispričali mi njima ovu situaciju i ostali smo oboje zaprepašteni. Reakcija blago rečeno iznenađujuča. Veli moja kćer, a i ovo dvoje gostiju, pa to je normalno, toga ima posvuda. Ne znam ,je li to nedostatak empatije ili samo neshvaćanje cijelog opusa problema koji dovode i proizlaze iz svega toga.Nekako sam stekla dojam da te mlađe generacije doživljavaju sve to na način - a da, žalosno je i jadno to što se ljudima događa, ali ja to ne vidim i ne sjećam se više toga dok odmaknem tri koraka dalje od njih. Posebno me čudi moja kćer koja je već desetak odbačenih  mačaka i psića pokupila sa ulice i trudila se da ih negdje udomi, koja je nosila izbjeglicama pomoć, a ovdje, gdje na oči vidi ljudsku patnju tako reagira. Pa koji je to vrag sa ljudima - na tAJ SE NAČIN NIŠTA NEĆE RIJEŠITI NITI PROMIJENITI.
Onaj jadnik na placu kojem sam kupila nešto za pojesti svaki dan dolazi na tržnicu, sjedne i prosi. Jučer je bio ujutro sav smušen, onako, baš ko da je imao veoma tešku noć. Kupila sam mu dva vruća klipiča i šalicu kapučina. Deset kuna. Ništa. Kupim ja njemu svaki puta dok sam tamo. Ali nije to zaista ništa, nikakvo trajnoo rješenje. Njemu treba posao, dati mu mogućnost da ima čime platiti sobu i da si sam može kupiti kapučino i klipiče. A ja to ne mogu. Mogu oni koji su na vlasti. A njima se živo jebe.
Ljuta sam i ogorčena i jadna istovremeno. I na vlast i vrijeme u kojem živimo i na ove generacije koje ne vide i ne shvaćaju u kakvom sistemu i vremenu žive.