Sjećanja sa nostalgijom........

Pričamo moj muž i ja, i veli on meni - jel se sjećaš da smo na badnjak uselili u kuću, koliko ima godina.....?????????
Računam ja, bilo je to davne 1986, dakle prije dvadeset i devet godina je to bilo, bila je to selidba na brzinu, planirana ali ipak je bila odrađena u takvoj gužvi da nismo bili sigurni hoćemo li je odraditi na vrijeme - trebalo je biti sve gotovo do pola šest, vremena kada je trebalo sjesti za stol i odmoliti molitvu. Sjećam se tuge i nevjerice muževe obitelji - iznosili smo svoj namještaj iz kuće njegove majke, na kamion, pokupili sve svoje stvari, djecu, i otišli bez velikog emotivnog opraštanja. Zapravo više sa osjećajem krivice ali sretni. Išli smo u svoj dom, ali nam nitko nije poželio sreću. A niti pomogao iznjeti stvari.
Koja je to strka bila....trebalo je iznjeti i unjeti onaj nekadašnji Šavričov regal od pune hrastovine, i još jedan sličan, pa francuski krevet na škare podizanje sa ormarima u onom nekadašnjem stilu, isto teško za prelomiti se dok digneš, šest fotelja za dnevni boravak - i dan danas pomalo žalim za njima - u ono vrijeme nisam željela nikave kauče, samo mali stol i fotelje oko njega, i razmontirati i montirati ove crne police u dnevnom boravku koje i dan danas služe svrsi , a budu kako izgleda još dugo godina......ma došli su nam pomoći unjeti sve to rođaci koji žive ovdje u ulici pet kuća niže, da njih nije bilo mislim da ne bismo uspjeli to odraditi do pola šest. Kupaone nismo imali, nije bilo novaca za nju, a niti električni štednjak, niti za to nisam imala, a niti centralnog. Zapravo je bila u blagavaoni samo jedna pećkica, onaj bijeli "gašpar", i jedna takva u jednoj spavaćoj sobi. Nedovoljno da zagrije kuću, ali nama bilo toplo. Ma nije, evo reći ću nešto što samo nekoliko ljudi zna, ne zna niti muževa niti moja obitelj - tih prvih mjesec i pol od useljenja mi smo svi , ja muž, dvoje djece i pas spavali na podu. Bilo je te godine cijeli januar - a i na dan useljenja noću konstantno između minus dvadeset i dvadeset i četiri, a po danu nikada više od minus petnaest - oko dvadeset i pet dana zaredom je tako bilo, i nije bilo šanse da pečkica zagrije kuću bez fasade. Pa sam ja svaku večer prostrla na pod one pokrivače punjene perjem, a na podu bila iverica i gore vuneni tepisi, oni ko ovčje krzno, pa deke , na to jastuci i pokrivači za pokriti. I tako se mi stisli jedno do drugog, djeca u sredini, mi sa strane, da koje ne bude nepokrito noću, i svako malo se dizali noću i stavljali drva na vatru...
uspjeli smo unjeti namještaj petnaest minuta prije pola šest, staviti slamu pod stol i posjedali oko stola i čekali. Zajednčka molitva u pol šest, ali bez večere. Nije bilo vremena za nešto pripremiti. Ali ona radost, onaj osjećaj da si na svome je bio nemjerljiv. Zapravo sam mjesec dana bila u nevjerici, svaku sam večer isčekivalla da će netko doći i reći - gotovo je, morate se vratiti. Nije. Evo, prošlo dvadeset i devet godina, tu smo, ali ostalo nas dvoje i pas, istina ne onaj koji je onda bio iako je i ono bila bernardinka i isto se zvala Nina, a djeca otišla potražiti svoje mjesto pod suncem, svoju intimu, ko i mi nekada.

Koliko sjećanja ima ova kuća. Moj dom. Volim svoj dom. Ugodno se osjećam u njemu i znači mi više od bilo čega u životu.
Osjećam mir i zadovoljstvo dok sjednem na trosjed i pogled mi pređe zidovima. Osjećam se sigurnom.

E sam se sjetila još nečega, sviježega - ovo zbilja moram reći.
Vrijeme je blagoslova kuća, kod mene se to veli obilazak kuća s križecom, i to naš velečasni odrađuje odmah iza božićnih blagdana. Tako je bilo i prošle godine - on na današnji dan u crkvi objavi raspored dana u kojima će koje ulice obilaziti, i toga se više - maje drži, a ako dođe do kakve korekcije, to rekne u jutarnjoj misi. Tako i prošle godine bilo - najprije selo do našeg, a reko, moja ulica bude zadnja na redu. Kaj da velim, nisam ja bila na misi dok je on to objavio, ali imam susjedu tu iza vrta koja još niti jednu misu propustila nije, a i njenu uličicu naš velečasni obilazi isti dan kada i moju, čim završi moju ode popreko tu do njene. Onda se mi, kada je već blizu naše kuće pripremimo - na stol vratim adventski vijenac, na tanjurić stavimo petsto pedeset kuna, obiteljsku knjižicu, i naravno, izađe se van pred ogradu - to je ustaljeno već kao znak da se svećenika očekuje i želi da on podari blagoslov.
I pitala ja susjedu tako prošle godine - a kaj veli velečasni, kada budemo na redu, a veli ona meni, obzirom da mu se te godine nešto odužilo bilo, znaš kaj, ne bude ti to prije Tri kralja. A za Tri Kralja on neće obilaziti, to ti bude dan poslije. Ajd, ja sam informaciju apsolvirala, ali sam svejedno dan prije Tri Kralaja susjedu nazvala i pitala je opet - i opet ona meni rekla - ma preksutra, početi će od početka ko i uvijek, pa kad do tebe stigne. I ok, ja pitala više nisam, za Tri Kralja ovaj puta goste nisam zvala, bili sami moj muž i ja, ručak prošao, mi pred tv se izležavali i tako polako vrijeme prolazilo. Već se bio počeo vani spuštati mrak, ja ogladnila bila malo pa ustala, otišla u kuhinju podgrijati to što od ručka ostalo, a pojačali mi termostat jer meni bilo malo prohladno, volim ja tako biti u kratkim rukavima kada sam u kući, a mojemu zlatu bilo malko prevruće jer je cijelo vrijeme odležao bio na trosjedu pokrit dekicom, pa on skinuo majcu i bacio je prema stolici u blagavaoni koja je naravno pala na pod pa sam je ja podigla i prebacila preko naslona, a trenirku u kojoj je bio je isto tako skinuo, ali ju je bacio na metar od trosjeda na pod, a na podu je i ostala jer se meni nije dalo saginjati. I otišla ja bila u kuhinju, uključila plin pod rajnglom, uzela kuhaču i počela polako miješati - riža neka bila, a to moraš, zagori ak ne promješaš svako malo, i miješam ja tom kuhačom, miješam, muž leži i gleda tv i čeka da ja to zgrijem, a čujem ja u hodniku neki glas - pjeva netko, onak, baš pošteno, i mislim -a gle, ide susjed, a kog vraga tak veseo pa pjeva - ali onda skužim, to više glasova pjeva, nije samo jedan - i nisu meni više stigle nikakve misli zrojiti se u glavi, kad se vrata blagavaone otvore, ulazi velečasni, za nijm kapelan i dvije curice domistranti, pjavaju svi u glas "mladom mladom letu veselimo se...." a ja blenula. Prestala rižu mješati - blenem ja, okrenem se od riže i gledam u njih četvero, ruka sa kuhačom mi u zraku, oču otvorene ko u narkomana pol ure nakon fiksa, usta otvorena.....i prvo što mi padne na pamet - muž!!!!!! A moj muž jadan, vidim ja - pogleda u čudu, a onda onak kak je ležao naglo povuče deku i pokrije se preko glava - nema ga! A Nina skočila sa kauča i pravac velečasnomu, saplela mu se oko nogu, obilazi, trlja se....a ju u kuhini sa tom kuhačom u ruci - ma prasnula sam u takav nekontrolirani smijeh i jednostavno nisam mogla prestati. Vidio je velečasni da nešt ne štima, ali pjevali su oni i dalje. I okrenuli se oni prema meni u kuhinji - inače su uvijek okrenuti prema dnevnoj, i pjeva čovjek i meni ko dirigent daje znakove da pjevam i ja sa njima. To je uobičajena procedura, to moramo ukučani i oni zajednički otpjevati.A ja i dalje stojim i smijem se glasno, kuhača u zraku, oni pjevaju, velečasni ozbiljan, kapelan se počeo smijati, curice su se počlele smijati, a moj muž jadan i dalje pokrit preko glave. E, onda sam ja skužila da je svećenikova ruka u kojoj je bilo raspelo ispružena prema meni. To je isto običaj, kad uđe u kuću, netko od ukućana mora uzeti raspelo i držati ga do kraja obreda. E, sada sam se ja pokrenula - još uvijek uz smijeh krenula sam ja do njih, uzela mu raspelo iz ruke i stala između dnevne i blagavaone - u lijevoj kuhača, u desnoj raspelo, i tako mi pjevamo....a i moj muž se odlučio na pokret - sjeo je, onak u gaćama, uzeo trenirku i obukao je. Velečasni je uz pjesmu uzeo sa naslona stolice njegovu majcu i pružio mu je, jer je bio u potkošulji, i tako smo polako došli do početka molitve. E, sada smo svi stajali mirno, ali ja sam se još uvijek smijala - istinabog ne više glasno, ali na licu mi je bio smiješak "ko da cucu vidiš" kak bi rekla naša pokojna mamica......
Prošao obred. Ali zbrci još nije bio kraj - trebalo novce dati. A mi od šoka nismo znali di su. Sjurio se muž po svim đepovima premetati, a rekla ja - velečasni čekajte malo, budemo negdje našli......
Dok su otišli bili smo ko zombiji. A smijali smo se još pol godine poslije. I sad kad god se sjetimo.

Koji je to blagoslov bio.....pamtiti ćemo ga i nakon života.