Njima INA nama ništa

Ljubo Jurčić, koji je kasnije stigao u
Vladu
samo je slijepo slijedio upute Ivice
Račana,
koje je Račanu pripremio njegov
potpredsjednik Linić,
svjestan da će ovom igrom zaraditi
milijune.
Još u drugoj polovici 90-ih godina
prošlog stoljeća, Mateša je bio
predvodnik grupacije koja je vodila
projekt privatizacije INE, te
prodaje te strateške hrvatske
kompanije "mađarskim partnerima",
točnije mađarskoj naftnoj kompaniji
MOL. Tada najjači financijsko -
poslovni lobi u Hrvatskoj; "Gregurićev
klan" bio je životno
zainteresiran da se INA proda MOL-u,
dok je iza cijelog posla stajao
Franjo Gregurić sa svojim "ruskim
vezama". Cijeli tim tehnomenadžera
tada je, u potpunoj tajnosti započeo
provedbu projekta privatizacije
INE, a stvarni kupci koji su se krili iza
"mađarskog" MOL-a bili su
novopečeni ruski "biznismeni".
Prvi provedbeni tim za prodaju INE
Tada su provedbeni tim tog
privatizacijskog projekta činili: Franjo
Gregurić, Hrvoje Šarinić, Davor Štern,
Branko Mikša, Nikica Valentić,
Zlatko Mateša, Mladen Vedriš i Ivan
Čermak. Osim toga, Valentić,
Vedriš i Čermak, ciljano su osnovali
naftna poduzeća koja su trebala
sudjelovati u kupnji manjih vlasničkih
udjela INE, kako bi njihov
ruski partner, potajno preuzeo veliki,
kontrolni paket dionica. S tom
su svrhom nastala poduzeća: NIVA
petrol d.d. i CRODUX d.d., u
vlasništvu Nikice Valentića i Ivana
Čermaka. Između 1997. i 1999.
godine preko ta dva poduzeća izvlačen
je novac iz poslovnih banaka, s
izdvojenih računa pojedinih banaka,
posebno iz Dubrovačke banke, kako
bi se osigurala financijska zaliha s
kojom su kasnije trebali
sudjelovati s Rusima u kupnji INE. Iako
su dobronamjerni informatori
više puta pokušali upozoriti
predsjednika Franju Tuđmana o
ovakvim
aktivnostima "Gregurićevog klana",
dotok informacija pokojnom
predsjedniku spriječavao je osobno
Hrvoje Šarinić.
Šarinić je prikrivao izvlačenje novca iz
banaka
Tako je i tijekom 1998., Šarinić naredio
veliku operaciju prikrivanja
izvlačenja novca iz Dubrovačke banke,
preko Čermakovog poduzeća
CRODUX. O tomu svjedoči i dopis
Hrvatske narodne banke, koji je
Šariniću 25. ožujka 1998. uputio Slavko
Tešija, tadašnji direktor
Direkcije za kontrolu provedbemjera
monetarne i devizne politike.
Dopis upućen osobno na Šarinića, kao
predstojnika Ureda Predsjednika
Republike, nosi oznaku "strogo
povjerljivo". Iz dopisa je jasno
vidljivo kako je samo Čermakov
CRODUX iz Dubrovačke banke izvukao
102
milijuna 377 tisuća kuna, 29 milijuna
(tadašnjih) njemačkih maraka, 16
milijuna 250 tisuća američkih dolara, i
to do 31. prosinca 1997.
Predsjednik Tuđman nikada nije dobio
na uvid ovo tajno pismo, a za
kasnije uništavanje sporne
dokumentacije zajednički su se
pobrinuli
Šarinić, Mateša i bivši guverner HNB-a
Marko Škreb. Kasnijom prodajom
CRODUX-a Čermak je uspio izbjeći
policijsku i istragu Ministarstva
financija nad ovim sumnjivim
financijskih operacijama, iako nikada
nije do kraja razjašnjeno je li Čermak
uistinu prodao svoje naftno
poduzeće ili se radilo o fiktivnim
ugovorima i prikrivanju vlasništva.
Danas je Čermakovo poduzeće Tifon
jedno od glavnih poduzeća za uvoz,
izvoz i distribuciju nafte i naftnih
derivata u Hrvatskoj.
Veze s ruskom mafijom
Gregurićev tim pripremio je privatizaciju
INE mađarskom MOL-u, u kojem
prema tvrdnjama FBI-a i CIA-e veliki
poslovni udio ima "mafijaška
grupacija koju vodi šef moskovske
mafije Semjon Mogiljevič". Tijekom
istrage u Mađarskoj 2000. godine,
američki FBI je utvrdio povezanost
vlasničkog kapitala MOL-a koji glasi na
investicijske fondove s ruskim
"mafijašem" Mogiljevičem, o čemu je
FBI-evim istražiteljima svjedočio
i tada zaštićeni svjedok Dimitrij
Zemjanov, inače zaposlenik mađarskog
MOL-a u Budimpešti.
Iza MOL-a stoji ruska mafija?
Zemjanov je osobno Amerikancima
svjedočio o poslovno - financijsko -
vlasničkim vezama ruske mafije s MOLom,
tvrdeći kako "iza MOL-a stoji
moćna ruska mafija", te je dodatno
istražiteljima pojašnjavao poslovne
i financijske veze MOL-a i INA-ine
mađarske podružnice, Inter - INE u
Budimpešti, kojom je upravljao
Jasminko Umičević. FBI je utvrdio,
tijekom petogodišnje istrage, samo
neke puteve Mogiljevičevog
mafijaškog novca kojim je sudjelovao u
financijskim operacijama u
Europi i svijetu, posebno u Mađarskoj.
Istraga ih je odvela do
financijske mreže Bank of New York,
gdje je Mogiljevič "imao svoje
ljude: Natašu Kagalovski i Lucy
Edwards". Da se ne radi o "običnim"
bankarskim službenicama dokazuje i
činjenica kako je suprug prve
Konstantin Kagalovski godinama bio
ruski predstavnik pri MMF-u u
Washingtonu, dok je Peter Berlin, Lucyn
suprug bio direktor
Mogiljevičeve ruske tvrtke Benex, koja
je surađivala s YBM Magnex iz
SAD-a. Istraga je proširena i na
švicarskog bankara Brucea Rappaporta,
vlasnika Inter-Maritimea i dioničara
Bank of New York, te moskovsku
banku Menatep u vlasništvu Mihaila
Hodorkovskog, za koju je FBI
utvrdio kako "predstavlja kanal preko
kojega otječe ruski mafijaški
novac na Zapad". Otkriveno je kako je
dio mreže i Monaco
kreditanstaldt bank limited, koja je
izravno bila uključena i u
financijske operacije u Hrvatskoj. Preko
te mreže Amerikanci su
razotkrili i upletenost "Gregurićevog
klana" u poslovno - financijske
veze s ruskom mafijom.
Novac iz INE na tajnim švicarskim
računima
INA-ini djelatnici su, po nalogu tadašnje
uprave INE, Šterna, Mateše i
Valentića transferirali novčane iznose
iz INE na izvdojene račune u
Švicarskoj, za što je izravno bio
zadužen INA-in riječki izvršni
direktor Franjo Šoda, uz pomoć Roberta
Ježića, zaposlenika tvrtke BMS
(Belgian Marketing Service), koja je za
INU obavljala upitne poslovne
transakcije i transferirala novce na
tajne švicarske račune bivših
članova Nadzornog odbora INE. Osim
toga, Štern je novac iz INE
izvlačio ugovarajući fiktivne poslovne
INE s inozemstvom preko svojeg
poduzeća Trade Consulting iz Graza.
Zanimljivo je i da je Štern bio
zastupnik tvrtke Phibro Energy u
Moskvi, od koje je INA kasnije(pod
vodstvom Šterna) kupila ruska naftna
polja "bijele noći", za koja je
plaćeno 19 milijuna američkih dolara za
samo 50% vlasništva. Rezultat
toga Šternovog posla su veliki INA-ini
gubitci, a postoje tvrdnje da
je Štern ta polja kupio kako bi kasnije
bila prodana ruskoj mafiji,
koja ih nije mogla izravno kupovati od
Amerikanaca. U fiktivne
poslovne operacije Davora Šterna,
kojima je izvlačen novac kako bi se
kasnije sudjelovalo u privatizaciji INE,
bilo je uključeno i poduzeće
Trade Concept Limited. Štern je s tom
tvrtkom surađivao još u Moskvi,
a njezini su vlasnici "skupina ruskih
poslovnih ljudi" na čelu s
Leonidom Lebedjevom. Prema
raspoloživoj dokumentaciji, čini se da
je
matična tvrtka pod tim nazivom
registrirana na Islandu, a njezin je
direktor (kojeg su postavili ruski
vlasnici) bio Šternov sin Danijel
Štern. 1997. Šternovog sina zamijenila
je na mjestu direktora ruska
državljanka Maria Khairova Budiselic.
Cijeli taj "ruski poslovni krug"
formiran je godinama kako bi preuzeo
"vitalne naftne centre u Europi i
Sredozemlju". Osobno prijateljstvo
ruskog mafijaša Mogiljeviča i
Franje Gregurića, početak je projekta
privatizacije INE, samo su
morali lukavo odabrati model, na koji
će način provesti i ostvariti
taj posao. Dugogodišnja suradnja
"Gregurićevog klana" sa Slavkom
Linićem, omogućila je prije dva tjedna
konačno sklapanje ugovora o
prodaji INA-inih dionica.
Šarinić i Gregurić dali su državljanstvo
ruskom mafijašu?
Na zahtjev Šarinića i Gregurića, 2.
veljače 1997., primljen je u
hrvatsko državljanstvo Semjon
Mogiljevič, pod imenom Semen
Moguilevitch. Iste godine taj se ruski
mafijaš upisuje i u knjigu
državljana Republike Hrvatske, kao
Semon Teleš, po djevojačkom
prezimenu svoje majke. Još je krajem
devedesetih godina prošlog
stoljeća, u internoj, diskretnoj istrazi
MUP-a otkriveno kako su za
izdavanje hrvatske putovnice
Mogiljeviču, "intervenirali osobno
Gregurić i Šarinić". Iako je, na zahtjev
FBI-a u Zagrebu, Ministarstvo
unutarnjih poslova oduzelo Mogiljeviču
državljanstvo pod jednim
imenom, on je zadržao hrvatske
dokumente pod još dva druga imena, te
se i danas kreće s hrvatskom
putovnicom. Njegova su druga imena,
registrirana u MUP-u: Semjon Judkovič i
Teleš Judkovič.
Obavještajna izvješća potvrđuju vezu
Gregurić - Mogiljevič - Šarinić
Bivši SZUP je još tijekom lipnja i
početkom srpnja 1997., proveo
detaljnu istragu o dodjeli državljanstva
sumnjivim osobama, na zahtjev
visokih dužnosnika, te je 9. srpnja 1997.
Uredu za nacionalnu
sigurnost (UNS) upućen dokument koji
potvrđuje postojanje sprege ruske
mafije i Hrvoja Šarinića. Tadašnji šef
policijske obavještajne službe
Ivan Brzović razotkrio je Šarinića i
uputio Uredu za nacionalnu
sigurnost posebno izvješće: "U veljači
ove godine predstojnik Ureda
Predsjednika Republike, g. Hrvoje
Šarinić zamolio je primitak Semena
Moguilevitcha u državljanstvo RH po
članku 12. Zakona o hrvatskom
državljanstvu. Ministarstvo unutarnjih
poslova postupilo je po ovoj
zamolbi, a dokumenti (domovnica i
rješenje) upućeni su g. Hrvoju
Šariniću. Za istu osobu zatražena je u
srpnju ove godine promjena
očevog prezimena Moguilevitch u
majčino Teleš, što je i učinjeno.
Gospodin Hrvoje Šarinić potvrdio je u
razgovoru od 8. srpnja 1997.
godine da ga je za tu uslugu zamolio dr.
Franjo Gregurić".
Linić pristao na igru
Nakon smjene vlasti i odlaska Davora
Šterna iz INE, nitko nije shvatio
da se zapravo radi o dobro režiranoj
predstavi za javnost. Naime, u
veljači 2000., održan je tajni sastanak
na kojem su se našli Slavko
Linić, Goran Granić, Franjo Gregurić,
Hrvoje Šarinić, Branko Mikša,
Davor Štern, Zlatko Mateša, Nikica
Valentić, Mladen Vedriš i Ivan
Čermak. Tom je prilikom dogovoren
načelni model privatizacije INE, te
su Gregurić i Štern na sebe preuzeli
obvezu upoznati Linića s ruskim
investitorima, koji će kupiti INA-u.
Obzirom da je s vremenom prodaja
INE izravno Rusima postala u Hrvatskoj
nepopularna, odlučeno je da će
se cijela priča odigrati s mađarskim
MOL-om, u kojem rusi na čelu s
Mogiljevičem imaju značajan vlasnički
paket. Ljubo Jurčić, koji je
kasnije stigao u Vladu samo je slijepo
slijedio upute Ivice Račana,
koje je Račanu pripremio njegov
potpredsjednik Linić, svjestan da će
ovom igrom zaraditi milijune.
Izvor : MD